Utorak, 27 Lipanj 2017
 
   
Glavni Izbornik
Naslovnica
Tražilica
Da se ne zaboravi
Vijesti
Web Linkovi
Povijest
NK Sloga Prud
Župni ured
Mjesni odbor
Sponzori
Oglasi
Forum
Etno baština
Akcija
TV program
Video
Snimak Pruda
Kontakt
Brzi pregled Galerije
 
 
 
 
  • An Image Slideshow
  • An Image Slideshow
  • An Image Slideshow
  • An Image Slideshow
  • An Image Slideshow
  • An Image Slideshow
  • An Image Slideshow
  • An Image Slideshow
  • An Image Slideshow
  • An Image Slideshow
  • An Image Slideshow
Najnovije vijesti


Junaci i domoljubi???Izdaja Posavine PDF Ispis

Najveći zločin čovjecanstva smatra se IZDAJA Posavina je pala motorolom IZDAJ BLIŽNJEG SVOG "JUNACI I DOMOLJUBI" KRVAVE PRIČE Od travnja do srpnja 1992. je hrvatskim oružanim snagama, u antivelikosrpskoj koaliciji sa bosanskim muslimanima, uspjelo iz Bosanske Posavine istjerati agresorsku i okupatorsku «JNA» i četničku bandu, koja je po istom receptu kao u Hrvatskoj pokušala u Bosanskoj Posavini stvoriti «srpsku krajinu». Hrvatske snage, iako inferiorne u materijalu i tehnici, visokim moralom držale su u šahu srpskog okupatora kojemu je kao veza između Srbije i okupirane Banja Luke ostao jedino uski koridor južno od Brčkog, u širini jednog do tri kilometra. Polovicom srpnja 1992. uslijedila je srpska kontraofenziva, ali bez većeg uspjeha, sve do polovice rujna 1992. kada puca hrvatska obrana, ali ne zbog srpske ofenzive, nego zbog izdaje u hrvatskim redovima, poticane s vrha hrvatske države – od Franje Tuđmana, Gojka Šuška i Josipa Manolića. Uvod u izdaju bilo je donošenje tzv. Zaključaka o stvaranju tzv. «Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne» 18. studenoga 1991. u Zagrebu (Pantovčak), dakle, na dan pada Vukovara. Šest mjeseci poslije je šef hrvatske tajne službe Josip Manolić u austrijskom Grazu organizirao susret Boban-Karadžić na kojemu je dogovoreno separatno primirje između hrvatske obrane u BiH i srpskog agresora na Bosnu i Hercegovinu. Franjo Tuđman se pripremao na formalnu promjenu saveznika, miniranjem antivelikosrpske koalicije koju je stvorio Dobroslav Paraga, i likvidacijom hrvatskih snaga obrane na svim bojišnicama u BiH prema velikosrpskom agresoru kako bi hrvatske snage mogao usmjeriti protiv središnje legalne vlade u Sarajevu i bosanskih muslimana (Muslimana) sa ciljem zaokruživanja ostatka neokupiranog teritorija BiH čije je mrvice Slobodan Milošević pred Franju Tuđmana bacio u Karađorđevu ožujka mjeseca 1991. godine. Kako bi to postigao, F. Tuđman je morao najprije likvidirati Hrvatske obrambene snage (HOS), što je postigao smrtonosnim atentatom na generala HOS-a i Armije BiH Blaža Kraljevića i osam stožernih časnika HOS-a, 9. kolovoza 1992. kraj Mostara, u vrijeme najžešće srpske ofenzive na Bosansku Posavinu, kada je beogradski generalštab nastojao proširiti posavski koridor, jer u suprotnom bi hrvatske snage slomile kičmu «Velikoj» Srbiji. U samoj Bosanskoj Posavini agenti tajne službe Franje Tuđmana pucaju hosovcima u leđa/ubijen zapovjednik brigade HOS-a i HVO-a pukovnik HOS-a Stojan Vujnović – hrvatski branitelji pogibaju od «prijateljske vatre». Izdaju HOS-a i kazneno djelo dezerterstva počinio je nečasni izdajnik HOS-a Ivica Primorac, kojega je F. Tuđman kao nagradu za izdaju unaprijedio u šefa obavještajne službe « Hrvatske Republike Herceg-Bosne » (poslije je I. Primorac haaškom tužiteljstvu suda ICTY cinkario sve dužnosnike «Herceg-Bosne» i HDZ-a BiH. Visoki dužnosnik HSP-a i saborski zastupnik Ante Prkačin počinio je također veleizdaju Republike Hrvatske kada je izdao Dobroslava Paragu i HOS, izručujući HOS krvnicima-dželatima. U isto vrijeme se Ante Prkačin u tjedniku «Globus» hvali kako je za njega najbolji političar Mate Boban, iako se njegov stranački predsjednik zvao Dobroslav Paraga. Nakon što je hrvatski predsjednik obračunao s hrvatskim bojovnicima i junacima Bosanske Posavine iz Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), krenuo je prevariti i hrvatske branitelje iz Hrvatskog vijeća obrane (HVO) kao i oružanih snaga Republike Hrvatske, i dužnosnike Hrvatske demokratske zajednice. Tek sada dolazimo u biti do navoda iz navedenog članka Nacionala, koji je čarobnim štapićem izbrisao sve događaje vezane za Dobroslava Paragu, HOS i antivelikosrpsku koaliciju.   Dvije trećine stanovnika Bosanske Posavine, dakle, dijela Bosne i Hercegovine uz rijeku Savu i granicu s Republikom Hrvatskom činili su Muslimani i Hrvati. Zajedno su se odupirali srpskoj okupaciji. Pod žestok udar tzv. «JNA» dolazio je Bosanski Brod u kojemu se nalazila rafinerija nafte, a nasuprot njemu, u Slavonskom Brodu teška hrvatska vojna industrija (tvornica tenkova). Oba grada došla su pod konstantni bombardement srpske artiljerije i avijacije. U području grada Brčkog, čije su hrvatsko i muslimansko pučanstvo Srbi skoro u cijelosti zatočili u logoru smrti (Luka…) u kojima su Hrvatice i Muslimanke planski sustavno silovane od pripadnika tzv. «JNA», koridor je bio širok samo oko tri kilometra. Gradovi Bosanski Brod i Derventa doživjeli su sudbinu Vukovara, ali nisu se predavali, naivno vjerujući u pomoć hrvatskog vrhovništva, te u vjeri da hrvatski branitelji i Franjo Tuđman imaju isti cilj.   Bosanska posavina pala je pod velikosrbsku okupaciju 7. listopada 1992. nakon uspješne obrane koja je trajala od sredine srpnja 1992. godine kada je počela ofenziva snaga bosanskih Srba i «JNA». Tek u rujnu je hrvatska obrana Bosanske posavine počela popuštati kada je poginulo 96 hrvatskih branitelja, a 650 hrvatskih bojovnika bilo ranjeno. Dana 30. rujna zarobljeno je 19 hrvatskih vojnika 2. bojne slavonskobrodske 108. brigade HV. Hrvatska obrana popuštala je zbog izdaje koju je, uz Tuđmanov pristanak, počinio ministar obrane RH Gojko Šušak, uz svoje suradnike iz hercegovačke komunističko-udbaške skupine oko Ivana Brizića i Ivana Čuljka, koji su uspostavili dvostruku liniju zapovijedanja kojom je zaobiđen zapovjednik Slavonskog bojišta, general Karlo Gorinšek, koji je koordinirao Operativnu zonu Osijek i Operativnu grupu Istočna Posavina. Kako bi zavjerenička skupina oko Franje Tuđmana, Gojka Šuška i Mate Bobana uspjela ispuniti obećanje i dogovor s vođom bosanskih Srba Radovanom Karadžićem o prepuštanju Srbima važnog koridora kroz Bosansku posavinu koji je spajao okupirano područje u Hrvatskoj (tzv. «Republika Srpska Krajina») i okupirano područje u BiH (tzv. «Republika Srpska»), morala je biti zaustavljena hrvatska obrana Bosanske Posavine, tako da se pristupilo likvidaciji dragovoljačkih jedinica HOS-a i neutralizaciji jedinica Hrvatskog vijeća obrane (hrvatske 101. brigade iz Bosanskog Broda, i 103. brigada iz Dervente) i Hrvatske vojske u Bosanskoj Posavini. Šuškov čovjek Iko Stanić, predsjednik Hrvatske demokratske zajednice iz Dervente, preuzeo je vlast u Bosanskoj Posavini, a legalno izabrani hrvatski narodni zastupnici prisiljeni su na ostavke ili na prelazak u nova ilegalna tijela vlasti, takozvana Vijeća Hrvatskog vijeća obrane, koja su Bosansku Posavinu trebali priključiti «Hrvatskoj Zajednici Herceg-Bosni». (Stjepan Mesić s nalogom Franje Tuđmana odlazi u BiH i smjenjuje predsjednika HDZ-BiH, Stepana Kljujića, protivnika velikosrpske politike.) To je dovelo do osipanja hrvatske obrane u Bosanskoj Posavini zato što su muslimani u vojnim redovima Hrvatskog vijeća obrane postali zbunjeni, i nisu se slagali s izmještajem hrvatskih oružanih snaga iz Bosanske Posavine. Vodstvu bosanskih Hrvata iz Posavine su ljudi iz Hercegovine i kruga oko Mate Bobana obećavali pomoć u obrani ako posavske općine priključe «Hrvatskoj Zajednici Herceg-Bosni», ali pomoć nikada nije pružena. U zavjereničkoj skupini sudjelovali su navedeni Ivan Brizić iz 101. brigade HVO koji je prije pada Bosanske Posavine širio laži o prodaji Bosanskog Broda vojsci bosanskih Srba pod zapovjedništvom pukovnika Slavka Lisice, i to pred hrvatskim vojnicima, a kad ga je uhitila Vojna policija HV naglo je morao biti pušten nakon izravne intervencije ministra Šuška, tako da je i prije davanja iskaza pušten na slobodu, i nikada nije odgovarao ni za što. Navedeni Ivan Čuljak bio je također zadužen za širenje dezinformacija i defetizma, što u ratu predstavlja izdaju. Hrvatskim vojnicima u postrojbama na posavskom ratištu tvrdio je, borili se ili ne borili, da je sve već dogovoreno između Bobana i Karadžića o navodnom prepuštanju Dervente Hrvatima (istina je bila upravo obratna). Uloga generala Hrvatskog vijeća obrane Slobodana Praljka, također je ostala nejasna, s obzirom da, kad se pojavljivao na posavskom ratištu, stalno su nastajali problemi i povećavao se gubitak teritorija. Potpuno su zakazale hrvatska vojno-obavještajna služba Ministarstva obrane Republike Hrvatske, SIS i služba Informativne propagande djelatnosti za moral, jer namjerno nisu razotkrivale defetiste u hrvatskim redovima, a nisu se potrudile hrvatskim braniteljima objasniti ciljeve borbe u Posavini. (Šef vojno-obavještajne službe SIS bio je u to vrieme brigadir HV Josip Perković, bivši operater jugoslavenske tajne službe UDB-e, i bliski suradnik Gojka Šuška i Josipa Manolića. Kada se uzme u obzir tvrdnja osnivača hrvatske vojne obavještajne službe g. Frančiškovića o sramotnim i nečasnim radnjama Josipa Perkovića koji je došao na Frančiškovićevo mjesto i pod zaštitu Gojka Šuška, mutne okolnosti postaju jasne. A kada se uzme u obzir da je navodni emigrant Gojko Šušak došao 15. lipnja 1990. u Hrvatsku s «jugo-pasošem» koji je izdat u Beogradu od jugoslavenskog ministarstva vanjskih poslova (br. putovnice: 012151), jasna je i uska povezanost G. Šuška i J. Perkovića. Kad je F. Tuđman smijenio Josipa Perkovića sa čelnog mjesta SIS-a, J. Perković odlazi pod izravnu zaštitu Gojka Šuška u MORH. Poslije Josip Perković i Josip Manolić nastupaju kao svjedoci optužbe na suđenju generalu Mirku Norcu u Rijeci.)   Bosanska Posavina bila je kulturno-poviesno i gospodarski zaokružena cjelina hrvatskog naroda, na površini od 2650 četvornih kilometara plodne zemlje, uz stratešku rafineriju nafte u Bosanskom Brodu, i većinski udjel hrvatskog katoličkog stanovništva od 51 posto, koje je držalo i većinu katastarske zemlje u Bosanskoj Posavini. Unatoč tome je vrhovnik Tuđman uz zavjereničku skupinu oko Mate Bobana, Gojka Šuška i udbaško-kosovski klan predao Bosansku Posavinu velikosrbskom agresoru, a u Daytonu je Predsjednik Tuđman konačno predao Bos. Posavinu u ruke balkanskom krvniku Slobodanu Miloševiću. (Tadašnji predsjednik Federacije BiH, Krešimir Zubak, odbio je zbog toga podpisati mirovni sporazum u Daytonu.) Hrvatske postrojbe još su u travnju 1992. oslobodile veliki prostor Bosanske Posavine od okupatorskih jedinica «JNA» i četničke bande koja je protjerana prema unutrašnjosti BiH. Hrvatske postrojbe iz HVO i HOS potpuno su blokirale pomoć srbskim snagama koja je koridorom kraj Brčkog dolazila iz Srbije. Tada srpska strana dovodi pomoć iz svih okupiranih krajeva BiH, čak i s okupiranog područja u Republici Hrvatskoj, kako bi oslobodila koridor i otjerale hrvatske snage preko Save. Srbi ne bi uspjeli da se u hrvatskim redovima nije dogodila zavjera i izdaja! Na kraju kada je pod okupaciju pao grad Bosanski Brod na Savi, hrvatske snage su u cielosti držale veliki i strateški most preko Save kojega je čuvala specijalna policija iz Slavonskog Broda, a za neposrednu zaštitu određena su četiri vrhunska i najmodernija tenka tipa M-84 Hrvatske vojske, i dva topa. Unatoč tome je netko s hrvatske strane most dao srušiti, što je također ostala nerazjašnjena i čudna okolnost u ratu za hrvatsku nezavisnost i slobodu.   Zašto je Tuđman izdao hrvatske branitelje u Bosanskoj Posavini ?   Zato što je špekulirao da će hrvatska strana u ratu dobiti granicu u Bosni, u Novom Travniku i Busovači, i u Bihaću, te okupiranu hrvatsku Baranju (izvor: transkript iz Ureda predsjednika Republike Hrvatske, objavljen u splitskom Feral Tribuneu). Predsjednik Tuđman je na Drugom općem saboru Hrvatske demokratske zajednice, 16. i 17. listopada 1993. godine, godinu dana nakon čudnog pada Bosanske Posavine, i 40 dana prije navoda iz objavljenog transkripta, rekao «Ispalo je da sam ja naredio povlačenje /iz Bos. Posavine/, a ja sam naredio da se ostane i da se brani.» Međutim, predsjednik Hrvatske demokratske zajednice, i Republike Hrvatske, očito je lagao hrvatsku javnost i svoje naivne stranačke pristaše, od kojih su mnogi bili hrvatski rodoljubi, ali izmanipulirani od bivšeg partizanskog majora i Titova generala. Pošto je pad Bosanske Posavine unio veliki nemir u hrvatsku javnost, posebno među bosanske Hrvate i Slavonce, predsjednik Tuđman naredio je u studenom 1992. formiranje Komisije Vijeća narodne obrane u Uredu predsjednika Republike Hrvatske, prethodnice Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti (VONS). Predsjednikovu Komisiju predvodio je general HV Ivan Čermak, ali, kada su članovi Komisije došli do uzroka pada Bosanske Posavine i do pravih krivaca, dakle, do Gojka Šuška, Mate Bobana, Slobodana Praljka i drugih, predsjednik Franjo Tuđman je izvješće Komisije proglasio vojnom i državnom tajnom. Osnivač Hrvatskih obrambenih snaga Dobroslav Paraga cijelo je vrieme od pada Bosanske Posavine tvrdio (vrijeme je dokazalo da je bio u pravu), da je hrvatsko vrhovništvo izdalo Bosansku Posavinu i hrvatske branitelje, što je tvrdio i na prosvjednom skupu (cca. 30 tisuća prosvjednika) koji je u povodu pada Bos. Posavine održan na velikom Trgu Francuske Republike u Zagrebu, 1995. godine, nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma kojim je Bosanska Posavina konačno izdana, i prodana Srbima. Inače, povodom pada Vukovara je Tuđman također naložio formiranje državne Komisije za ustanovljenje razloga pada Vukovara, a Josip Manolić je tada lažno optužio Dobroslava Paragu za pad Vukovara, dakle, lažno je optužio onoga koji je jedini Vukovaru pružao djelatnu pomoć. Ovaj puta za pad Bos. Posavine nije lažno optužen Paraga, nego je lažno optužen gradonačelnik Slavonskog Broda u vrijeme pada Bosanskog Broda, Jozo Meter, čelnik Hrvatske demokratske zajednice iz Slavonskog Broda, kojega je Ivan Brizić počeo javno klevetati da je kriv za pad Bosanske Posavine. Unatoč tome, g. J. Meter se u Nacionalovu članku dao fotografirati ispred spomenika Franji Tuđmanu u Slavonskom Brodu, što znači da još uvijek nije shvatio uzroke pada Bosanske Posavine. NOVO: Zašto je pala Posavina POSAVINA Zašto je pala Posavina ? Zbog izdaje ? Deala ? Loše organizirane obrane? Slabe vojne discipline i domobranskog mentaliteta? Ili zbog političkog nereda i slabog odaziva vojnih obveznika ? Napokon, je li se uopće mogla obraniti? Je li srpska vojna sila bila takva da šanse nije ni bilo? Pa još ta konfiguracija terena, suzdržanost muslimana? Naslušao sam se priča u kojima su te i takve tvrdnje obrazlagane s uvjerljivošću i emocijama kojima se teško oduprijeti. Što je i razumljivo, jer malo je gdje rat bio tako krvav. I malo je gdje stradalo toliko Hrvata. Čak tri tisuće! I to uglavnom vojnika! Doduše, neki obavještajni podaci govore o gotovo upola manjem broju. No to su podaci samo za 1992. i to ne za cijelu, nego do pada Bosanskog Broda, dakle, do 6. listopada. Iako taj datum markira gubitak Posavine, ona ipak nikada u cijelosti nije pala. Održalo se Orašje, te hrvatski prostori ispod Brčkog -tzv. Ravne-Brčko. A tu je rat trajao do primirja uoči Daytonskog sporazuma (1995.), bio jednako krvav kao i ubitačan, s mnogo žrtava na obje strane. Naravno, to ne umanjuje tragediju bitke za Posavinu, jer ona nije samo u mrtvima nego i u stotinama tisuća živih, prognanih i iskorijenjenih. Hrvatska i muslimanska nacionalna mora. Posebno hrvatska - jer podjednako pritišće obje obale Save. Zbog toga sam učinio sve da saznam što se uistinu dogodilo. To znači da sam i tu, kao i drugdje, obišao teren, samu bojišnicu i ključne kote. Bio u mnogo sela i razgovarao s brojnim svjedocima i akterima ključnih događaja. Naravno, pročitao sam i ponešto knjiga, publikacija, brošura, sve ono što čovjeku približava kraj, njegove ljude, tradiciju i te ratne godine. Pregledao sam više od tisuću stranica dokumenata SIS-a, SZUP-a, te zapovjedi, izvješća, informacija - i to od razine brigade do razine zapovjednika Slavonskog bojišta - vezane za te kritične dane od ožujka do listopada 1992. godine. Iz svega toga za me je proizašla prilično jasna slika o tome zašto je pala Posavina kao i odgovor na pitanje, je li tako moralo biti. Ali jesam li time došao i u posjed istine? I što je uopće povijesna istina? Ona koju ispisuju pobjednici, ili ona koju pamte gubitnici? Ili su to predrasude bjelosvjetskih moćnika, umotane u svjesne i podsvjesne interese i političke atavizme? Ili možda teorije stratega koji često puta ne uzimaju u obzir važne detalje? Ili pak ono što su događaji ispisali u dušama ljudi kao njihovu vizuru, njihovo iskustvo, njihovu istinu ? Onu u kojoj će odgajati svoju djecu, a ova opet svoju, sve tamo do nekog budućeg sraza ili zle kobi, programirane baš tom, a ne onom oficijelnom ili učenom istinom? Dakle, povijesna istina kao svjetlo što prodire u zamračenu kuću i otkriva se pogledu zavisno od toga gdje čovjek stoji i kakav vid ima? I kakvi ga motivi i kakve traume obilježuju? Za razliku od drugih stanara tog mračnog zdanja? Jednu od svojih istina opadu Posavine iznio mi je i admiral Domazet. Svodi se na nekoliko tvrdnji. Prva: Posavina se ne može promatrati zasebno, izvan ukupnih ratnih događanja u Bosni i Hercegovini. U početku ona u srpskim planovima nije bila ključna strateška točka. To su bili Kupres, Livno, dolina Neretve i, dakako, Sarajevo kao poseban slučaj. Srbi su htjeli staviti pod kontrolu taj prostor i da su u tomu uspjeli, Bosne i Hercegovine ne bi bilo. Drugo: porazom na livanjskoj bojišnici i u dolini Neretve (u travnju 1992.) Srbi mijenjaju svoje planove i okreću se Posavini s idejom povezivanja prostora od Drine preko Posavine sve do Banja Luke i okupiranih hrvatskih područja. Za tu su operaciju oslobodili znatne snage kako opet ne bi doživjeli (strateški) poraz. Ne samo one u Bosni i Hercegovini, nego su dovukli i dio snaga iz Srbije te iz hrvatskih okupiranih područja. Najmanje dva korpusa s oklopno-mehaniziranim brigadama i specijalnim postrojbama. Riječju, išli su na sigurno. Treće: kako je prostor Posavine praktički bio u srpskom okruženju, jedina veza s hrvatskim prostorima bila je rijeka Sava. No, u strateškom smislu ona je više bila prepreka negoli veza, pa je Posavina praktički postala mostobran koji se nije mogao braniti. Hrvatske snage u Posavini, koje jedine u to vrijeme pružaju organizirani otpor, ne mogu same održati mostobran, jer je za uspješnu obranu potrebna širina operacije gotovo tri stotine kilometara! Četvrto: čak da je Hrvatska i mogla pružiti svu vojnu i materijalnu pomoć, a nije, jer Izetbegović nije htio potpisati vojni sporazum s Tuđmanom, od toga ne bi bilo odlučujuće koristi. I to zato što bi takvo pružanje pomoći zahtijevalo desantnu operaciju, a ona je, kako naglašava Domazet, najsloženiji oblik vojnog djelovanja za koji Hrvatska vojska u to vrijeme nije bila osposobljena. Osim toga, Srbi su imali i dovoljno vremena i dovoljno snaga da bitku riješe u svoju korist. Strateški gledano, Posavina se u tim okolnostima nije mogla obraniti, izričit je  Domazet. To više što su postojali i međunarodni pritisci na Hrvatsku da se ne miješa u tuđe stvari. A o njihovom karakteru govori i činjenica da po međunarodnom pravu svaka država smije intervenirati na teritorij druge države u dubini od 60 kilometara, ako se iz te države ugrožava njezina sigurnost. A upravo je to bio slučaj i na sjeveru i na jugu Bosne i Hercegovine. No, to velike sile nisu uzimale u obzir. Druga teorija polazi od nešto "banalnijih" okolnosti. Od mentalnih razlika posavskih Hrvata. Od njihova različitog odnosa prema zemlji kao rodnoj grudi i izvoru života. Nju ne zastupaju samo oni koji su se u Posavini uspjeli održati, nego i oni dolje, u Žepču, na primjer. A i neki fratri su mi o tome govorili. Dakako, nikada kao isključivom razlogu gubitka Dervente, Broda, Odžaka...Ali svakako kao važnoj sastavnici u rekonstrukciji posavske tragedije.  Načelno, Posavljaci su vrijedni i mirni ljudi, neskloni euforiji i bilo kakvim zastranjivanjima. Takvi su i tamošnji Srbi, a i muslimani. To potvrđuje i činjenica da domaći Srbi nikada nisu čuvali crtu, barem ne na najtežim bojišnicama. Bili su premekani za takav posao, premalo zaluđeni četničkom ideologijom i nedovoljno agresivni. Zato je taj posao povjeren krajišnicima iz banjalučkog kraja, pravim četnicima. Muslimani, kad su se prihvatili puške, pokazali su i izdržljivost i hrabrost (samo u Oraškoj brigadi poginulo je dvadeset jedinaca iz muslimanskih obitelji!), no nikada nisu podlegli iskušenju islamizma. Možda i zato što je mlađi svijet slabo išao u džamiju, možda zato što su pretežno živjeli u gradovima, a možda i zbog fizičke odvojenosti od matice vlastitog naroda. U svakom slučaju na sarajevske ili tuzlanske radikalizme i zaoštravanja prema Hrvatima mnogi su domicilni muslimani odmahivali rukom, dobacujući - Pusti hemše! Štoviše, poneki je na odori nosio i krunicu! Sami Hrvati, opet, nisu isti u Orašju, Odžaku ili Derventi. Oni u Orašju, ili oni iz Gornje Skakave na Majevici, imaju sve karakteristike tipičnog Posavljaka, ali se u kriznim situacijama, kad su izazvani, pretvaraju u nepopustljive pa i agresivne ljude. Agresivniji su svakako i od domaćih Srba, ali i od Hrvata zapadnije od njih. Vjerojatno zbog toga što su upravo metafizički vezani za zemlju. I to jednako za zemlju kao rodnu grudu, kao i za zemlju kao izvor života, kao sveto tlo, posvećeno znojem i radom. Nigdje stanovnici nekog kraja nisu tako dugo i tako duboko ukorijenjeni kao u oraškoj općini. Tu žive stoljećima i ako se pogledaju njihova prezimena, onda se vidi da nema mnogo novih, ali ima na pretek onih što potječu iz davnine. Tu se živjelo isključivo od zemlje i tu se zemlja branila do posljednjeg daha. Od turskih do današnjih vremena. Tu su ljudi apsolutni domobrani. Možeš ih samo mrtve odnijeti s kućnog praga. S puškom u jednoj, a s raspelom u drugoj ruci. Takvi su i Hrvati ispod Brčkog. Kad sam obilazio bojišnicu na Boderištu, ljudi su mi objašnjavali kako je crta mogla biti racionalnije ukopana, ali se vodilo računa da obuhvati svačiji grunt! Ako je nečija njiva bila pedesetak metara ispred idealne crte, crta se ukopavala tih pedeset metara dalje, pa makar to i ne bilo vojnički najispravnije. Ali je bilo psihološki i mentalno ! Povijest tog dijela Posavine poznaje svakakva dovijanja da se ostane na rodnoj grudi, na svojoj njivi i livadi, da se ne podlegne osvajaču i ne ispari u bijeli svijet. Tolisa je jedno takvo selo koje je kompletno premješteno, skupa sa svojim samostanom, kako bi se izmaklo turskom osvajaču. Ali samo toliko da je ipak ostalo u starom kraju. To ukopavanje u zemlju, simbolično i stvarno, gotovo je genetski usađeno u ljude. I zato su pravi rovovi i iskopani na tom - inače neprikladnom i močvarnom području! U Odžaku je već ponešto drukčije, a u Derventi posve drukčije. Tamo - ako je vjerovati znalcima - nema mnogo prezimena starijih od sedamdeset godina. Tamo su uglavnom došljaci iz Hercegovine i Srednje Bosne, ljudi naviknuti na progone i svakako nedovoljno ukorijenjeni u novom zavičaju. Možda i zato što se tu moglo živjeti i od drugih stvari, a ne samo od zemlje, a možda i zbog posebne naravi. Jer Dervenćani su se u početku tukli kao malo tko. Štoviše, jednom su došli i do Doboja, a drugi put vratili već izgubljenu Derventu. No kad su kola krenula nizbrdo, bilo je gotovo. No kamo s podatkom da je u trenutku najljućih borbi za Bosanski Brod oko sedamdeset posto mladića sposobnih za vojnu službu napustilo grad i otišlo u Hrvatsku? U urbani mentalitet? Ali što je onda s Orašjem ili Vukovarom u Hrvatskoj? Ili Zagrebom koji je dao najviše brigada u Domovinskom ratu? Teorija o povezanosti posavskog čovjeka sa zemljom svakako ne objašnjava sve, ali baca stanovito svjetlo na rasplet situacije. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog toga što dobar broj ljudi u nju vjeruje. Postoji i treća teorija. Ona govori o tome da svugdje gdje su se Hrvati našli u okruženju, gdje nije postojao izlaz, tu su se i održali. Koliko god bila paradoksalna, donekle ju potvrđuju događaji od Srednje Bosne, preko Žepča, Rame, do Orašja i brčanskog slobodnog teritorija (Ravne-Brčko). Iz Orašja su doduše mogli u Hrvatsku, ali ne preko mosta, nego samo uz pomoć skela. A to znači da se nisu mogli -da su i htjeli - uredno i brzo povući, a da četnici to ne iskoriste i ne naprave pokolj. I nad vojskom i nad civilima. Oni pak dolje u Ravne-Brčkom imali su još manje izbora: ili opstati ili nestati, jer su doista bili u totalnom okruženju. Čak i bez skela, jer Srbi su bili na Savi, u Brčkom. Dakle, bili su pritisnuti na nekih stotinjak kvadratnih kilometara, gladni i iznureni. Ali s jasnom sviješću da mogu ostati ukopani u zemlju ili otputovati na Nebo. Trećeg nije bilo. Jesu li to okolnosti u kojima čovjek za svagda prekida sa strahom i jedinu šansu vidi u borbi? Baš kao što se čini da cigareta, koju tada smotaš od lišća loze, i nije tako loša ? Jer druge nema ? Pa pušiš "grožđe" i sretan si da ti je Bog i to dao? Koliko je, dakle, onaj most između dva Broda pridonio gubitku Posavine? Pitanje koje je možda apsurdno, ali se nameće gotovo samo od sebe. Baš kao i činjenica da je taj isti most bio i u funkciji obrane i da je, naposljetku, spasio i mnoge živote. Četvrtu teoriju ispisuju već spomenuti dokumenti - SIS-a, SZUP-a, kao i brojna izviješća i zapovjedi. Ona je istodobno konfuzna i uvjerljiva. Zbog toga najprije nekoliko okvirnih činjenica. Prvo: početkom travnja snage HVO-a i HV-a oslobađaju cijeli teritorij općine Bosanski Brod, veći dio općine Derventa, općinu Odžak, Modriča te probijaju koridor prema Gradačcu. Brzo, a možda i prebrzo. Tako je bilo do početka srpnja, pri čemu u tom periodu na području Bosanske Posavine nije bilo značajnih snaga HV-a. Sedmog srpnja ministar obrane Gojko Šušak izdaje zapovijed svim zapovjedništvima HV-a, koja glasi:"Nije dozvoljeno ni jednom zapovjedniku slanje ili upotreba Hrvatske vojske izvan granica Republike Hrvatske. Svi koji to učine bez izričite zapovjedi Vrhovnog zapovjednika snosit će posljedice za svoje postupke. Ukoliko dobrovoljci iz hrvatskih postrojbi koji su rodom iz Bosne i Hercegovine žele ići na ratište i braniti svoje domove, zapovjednici ih ne smiju u tome zaustavljati". Sredinom srpnja padaju redom Modriča, Odžak, dio općine Derventa i sam grad Derventa. Zanimljivo je da je u to vrijeme u Zagrebu potpisan Sporazum o prijateljstvu i suradnji između Hrvatske i Bosne i Hercegovine (21. srpnja 1992.) koji predsjednik Tuđman naziva "povijesnim", a Alija Izetbegović "važnim". U intervjuu HTV-u istog dana Izetbegović je objasnio da još nije vrijeme za vojni sporazum, koji bi srpski narod "sigurno shvatio kao prijetnju" te da bi "bilo bolje ostaviti još malo prostora za djelovanje međunarodnih faktora". Ta izjava, koju je Šuškova zapovijed samo "anticipirala", jasno pokazuje zašto Hrvatska, da upotrijebim riječi povjesničara Davora Marijana, nije mogla stvoriti "javnu osnovu za djelovanje u Posavini" i zašto je djelovanje moralo i moglo biti samo na dragovoljačkoj osnovi. Sredinom rujna padaju važne strateške točke Begluci-Babino Brdo-Bijelo Brdo-Kostreša-Čelaruše-Markovac. A 6. listopada, u večernjim satima i sam Bosanski Brod. U međuvremenu dolazi do kaosa i samovoljnog napuštanja položaja 101. brigade HVO-a (krajem rujna) te 3. A br. i 108. brigade HV-a uoči pada Bosanskog Broda. Druga važna činjenica je ta da je za vrijeme tih događaja načelnik Glavnog stožera HV-a bio general Antun Tus, zapovjednik Slavonskog bojišta, general Petar Stipetić, zapovjednik Operativne zone Osijek, brigadir Vinko Vrbanac, a zapovjednik Operativne grupe "Istočna Posavina", pukovnik Vinko Štefanek. Dokumenti pak kažu: 16. lipnja pukovnik Štefanek u Dnevnom izvješću navodi da je stanje na derventskom ratištu "kritično" te da je osnovni problem taj što "nema dovoljno boraca." Ranjeni u rovovima primaju infuziju (borci 103. brigade), jer ih nema tko zamijeniti. Jedanaest dana kasnije, brigadir Vrbanac zbog iste situacije traži od generala Tusa da mu dade 2-3 brigade kako bi ih prebacio u Posavinu. A pukovnik Štefanek 13. srpnja traži objašnjenje zašto su 157. i 108. brigada HV-a odbile izvršiti zadatak u Bosanskoj Posavini. Izvješće SIS-a za period od 4. do 10. srpnja govori kako sve ukazuje da će se bez ozbiljnijeg ugrožavanja neprijateljskih snaga po dubini zaposjednutog područja, teško moći zaustaviti agresorovo daljnje napredovanje. Istodobno se navodi da je moral u HV-u nizak, a osobito u HVO-u, da je slaba stega, loša organiziranost i da su nejasni ciljevi. Snage Banjalučkog korpusa napadaju s jakim oklopom (30 tenkova) uz podršku topništva i avijacije. Pritom Srbi udaraju po cijeloj crti, ali u manjim grupama, s 3-5 tenkova i četom pješaka. U kasnijim se izvješćima govori o nedostatku streljiva, osobito za topove te o tome da su dijelovi 108. i 109. brigade HV-a samovoljno napustili crtu u sektoru Zborište (1. listopada). A cijela 108. brigada četiri dana kasnije samovoljno odlazi iz područja Kričanovo - s. Donje Kolibe i to preko Save u Slavonski Brod. Tijekom noći od 5. na 6. listopada i 3. "A" br. samovoljno odlazi sa crte u Slavonski Brod čime je pravac s. Kričanovo-Rafinerija bio otvoren neprijateljskim snagama. 101. brigada HVO-a iz Brodskog Polja 6. listopada panično napušta položaje, bježi u Bosanski Brod gdje borci izvlače svoje obitelji i s njima preko mosta bježe u Slavonski Brod. U 17 sati četnici ulaze u grad. Niti jedna postrojba HV-a u tim trenucima nije htjela prijeći na desnu obalu Save radi neposredne obrane mosta, pa su to na kraju morale učiniti specijalne postrojbe MUP-a iz Slavonskog Broda. U to vrijeme, kako svjedoče dokumenti, u Slavonskom Brodu su osobno general Stipetić, brigadir Vrbanac i pukovnik Štefanek. A u 18 sati general Stipetić naređuje povlačenje hrvatskih snaga iz sela Koraće skelom preko Save, dok u večernjim satima na zapovjedno mjesto Operativne grupe "Istočna Posavina" dolazi i general Tus. Zahtijeva da se osnuje komisija koja će istražiti zašto je došlo do gubitka mostobrana na brodsko-derventskom ratištu. Šest dana nakon toga, general Stipetić piše "Analizu : zaključke o bojnom djelovanju na brodsko-derventskom bojištu od 28. 9. do 7. 10. 1992. godine". Tu navodi da su razlozi takva neslavna ishoda višestruki: nejasni stavovi oko uporabe jedinica HV-a izvan područja Republike Hrvatske (osim dragovoljaca) kao izabrana topničke potpore s prostora RH, što je loše utjecalo na moral vojnika. Isto tako kaže da su veliki gubici u postrojbama HVO-a dodatno demoralizirali postrojbe kao i izbjegavanje vojnih obveznika s područja Bosanske Posavine da se uključe u obranu. Svoj obol prilikama dala su i lažna izvješća s terena kao i nejasni sustav zapovijedanja zbog samovoljnog napuštanja položaja. U svezi s potonjim Stipetić u Analizi izričito navodi: s obzirom da intenzitet borbenih djelovanja u ovom periodu (od 28. 9. do 7.10. 92.) nije bitnije pojačan, nema opravdanja s vojničke točke gledišta za navedene postupke postrojbi, a posebno za samovoljno napuštanje crta. Stipetić pritom misli na postrojbe koje su samovoljno napustile položaje upravo uoči pada Bosanskog Broda, dakle, nekoliko dana prije 6. listopada, kao i samog tog dana. To ističem zato što mije u oči upalo njegovo izvješće o "Stanju na bojištima Operativne grupe Istočna Posavina" napisano samo tri dana prije pada Bosanskog Broda, dakle 3. listopada, a upućeno GS HV-a (Operativnoj upravi). Tu Stipetić kaže upravo suprotno, a to je da se posljednjih dana u zoni odgovornosti OG "Istočna Posavina" stanje "naglo usložava" da neprekidno traju tenkovsko-pješački napadi na derventsko-brodskom dijelu fronta, te da neprijatelj topovima tuče cijelu zonu mostobrana i da pritom dobiva i pomoć iz zraka. Istodobno dovlači i nove oklopno-mehanizirane snage te pješaštvo...! Dakle: tri dana prije pada Bosanskog Broda javlja generalu Tusu da je situacija izrazito teška, da se dramatično pogoršava, dok u Analizi, napisanoj nakon pada Bosanskog Broda, tvrdi da je stanje u tom istom periodu bilo normalno, bez bitnije pojačanih napada neprijatelja. To možda i ne bi bilo toliko važno da 9. listopada istražna komisija Operativne zone Osijek nije utvrdila kako je zapovjednik 108. brigade HV-a, pukovnik Stanislav Sorić, odgovoran za napuštanje položaja svoje brigade i za neuspjeh brigade na bojišnici, pa je protiv njega predložila poduzimanje mjera, zbog čega je i smijenjen. No nezgoda je u tomu što je pukovnik Sorić punih dvadeset dana prije pada Bosanskog Broda uputio generalu Tusu kao i Vrhovnom zapovjedniku dramatično pismo u kojem navodi da je 108. brigada posve iscrpljena, da je u posljednjih 58 dana četrdeset dana bila na položajima i da je za to krivo Zapovjedništvo OG "Istočna Posavina" koje nije dopustilo odmor. Sorić zbog toga najavljuje i mogućnost da bi borci mogli samovoljno napustiti položaje. U izvješću od 5. listopada, dakle, u samom finišu ratne drame, pukovnik Sorić tvrdi da su dijelovi njegove brigade samovoljno napustili položaje zbog toga što je brigada dovedena - "isključivo tuđom pogreškom"-u takvu situaciju. Dodijeljena joj je prevelika zona odgovornosti, nije imala mogućnost smjene, a primala je vatru i s leđa i sa strane zbog toga što su drugi napustili položaje. S tim u vezi važno je još i to da istog dana kad je komisija Operativne zone Osijek svu odgovornost prebacila na pukovnika Sorića, 24 časnika njegove brigada upućuju pismo predsjedniku Tuđmanu u kojemu kažu da ne prihvaćaju Sorićevo smjenjivanje s mjesta zapovjednika 108. brigade te da odgovornost za događaje od 5. i 6. listopada ne snosi samo on. Pritom su naveli da je brigada imala 111 poginulih, 243 teže i 307 lakše ranjenih te 19 nestalih boraca. Svojevrsno svjetlo na tu rašomonsku situaciju baca i Izvješće što ga je 13. listopada GS HV-a uputio zapovjednik Operativne zone Osijek, brigadir Vrbanac. On tu otvoreno priznaje da se crta bojišnice nije utvrđivala (nije se radila fortifikacija), da su na položajima često bile manje i neuvezane postrojbe koje su tamo kratko boravile, pa se nisu htjele ukopavati, da su postojale napetosti i sukobi između postrojbi HV-a i HVO-a, da pri povlačenju postrojbe nisu odlazile na rezervne položaje, nego su odmah išle preko Save, da je nedostajalo streljiva... Izvješće završava priznajem: osobno se smatram odgovornim, a kao vojnik postiđen i popljuvan, jer nismo izgubili Brod u krvi i znoju, već u bezglavom povlačenju! Naišao sam na jedno izvješće SZUP-a u kojem se kaže da se prvih dana oružane agresije na Bosansku Posavinu veći dio Muslimana i Hrvata odnosio spram agresije u stilu "neka ima vlast tko hoće, samo neka bude mir", što je pridonijelo brzom zauzimanju Bosanskog Šamca, Modriče i okolnih mjesta od strane JA i srpskih ekstremista. U drugom, pak, nailazim na to da je Zlatko Majić, zapovjednik obrambenih snaga u Derventi zatvorio bez ikakve osnove stotinu Srba, dok 38 četnika ne želi predati Vojnoj policiji. A istodobno pušta na slobodu izvjesnog majora Veličkovića! Pa se zaključuje da sve to upućuje na moguću izdaju. Jer Majić na području Dervente vodi obrambeni rat na takav način da neprijatelj postiže uspjehe i nanosi teške gubitke obrambenim snagama. I to u gradu u kojem ima 3500 boraca! Zbog toga je na njega izvršen neuspio atentat.. . U nešto kasnijoj informaciji se navodi da je u samo dva dana krajem lipnja u Derventi poginulo 50 boraca a ranjeno više od stotinu, te da su branitelji ogorčeni na Majića, smatrajući da je izdao grad naređenjima o povlačenju i sumnjivim odlukama. Tri dana kasnije već se konstatira: svakodnevno gine pedesetak branitelja, a ranjenima se niti broj ne zna... Čitam i ovo: krajem lipnja pada Modriča bez ispaljenog metka. Iako je tamo bilo 2000 pripadnika HVO-a. Pobjegli su na područje općine Odžak pri čemu se raspala 102. brigada. Koridor širine 8-10 kilometara između Gradačca i Modriče bio je bitan za obranu. Ipak nije zaposjednut premda se o tome dvadeset dana govorilo.... Izvješće iz druge polovice kolovoza govori pak o teškim sukobima u Kriznom stožeru Bosanskog Broda. Pripadnici obrambenih snaga pucali su na predsjednika stožera Iliju Kljaića... Nailazim i na dramatična upozorenja koja govore o tome da e razdor između Muslimana i Hrvata svakim danom sve veći, da Muslimani masovno skidaju oznake HVO-a i odbijaju se boriti u zajedničkim postrojbama... Te da će slijedećih dana HVO biti stavljen izvan zakona ako se ne podredi zapovjedništvu Armije BiH.... Pa na izvješće o drami 101. brigade HVO-a koja je izgubila 350 boraca dok je 1400 ranjeno i sada u svom sastavu ima još samo 600 sposobnih za borbu. Još se navodi da je zapovjednik 4. bojne, Blažan Kljaić, iznerviran cijelom tom situacijom potegnuo pištolj na zapovjednika brigade Ivana Kolaka i to u nazočnosti generala Petra Stipetića... Sve u svemu kaos, nedostatak autoriteta, slaba ili nikakva fortifikacija. I rezervni položaji u drugoj državi! Ali i težak danak u krvi hrvatskih branitelja. U ruke mi je došla i jedna tipična zapovijed. Tipična utoliko što se iz nje vidi sav ponor između faktičnog stanja na terenu i predodžbi koje su o tome vladale u kancelarijama viših zapovjednika. Zapovijed je napisao general Stipetić, a odnosi se na derventsko-brodski pravac. Tu stoji:"Ostvarite potrebne uvjete za slamanje i razbijanje neprijatelja i protunapadna djelovanja našim snagama"! To je naređeno u najdramatičnijim trenucima! Znači li to da su zapovjednici u svojim štabovima planirali operacije kao da zapovijedaju ustrojenom i dobro organiziranom vojskom, a ne dragovoljcima i u najboljem slučaju vojskom koja je bila tek u zametku? Je li doista riječ o kolosalnom nesporazumu? O ideološkoj matrici utisnutoj u podsvijest po kojoj je vojska isto što i JNA i to onakva kakva je idealizirana u udžbenicima ? Pa zapovijedaš sukladno tomu ? I zato forsiraš napad čak i onda kad je jasno da ni obrana nije sigurna ? Juriš drugovi! Nema veze što se kreće ni od kuda i što se nema kamo vratiti. Jer nema utvrđenih crta. Ali ih zato ima na karti, kao i sva sila brigada. Tko je kriv? Kompleks JNA? Nesposobnost? Opće prilike? Sve zajedno? I svi zajedno? Jedno mi se čini nedvojbenim: nimalo nema krivnje na tisućama poginulih i ranjenih boraca, na onim iznurenim momcima na crtama, sluđenim od tog dosuđenog i kreiranog kaosa. Tog čelika koji se na njih sručio i te srpske gladi za Savom.                                                              * Srbi su ipak postigli cilj. Mnogi su pobjegli u Hrvatsku. Najviše žene i djeca, a s njima i gvardijan samostana iz Dubrava te prvi čovjek brčanskog HDZ-a Mijo Anić. Otišli su čamcima. Potiho, kao nekoć mnogi iz ovih krajeva. Posebno poslije Drugog svjetskog rata, kad su im komunisti oduzeli zemlju. Najviše u Otok, Vrbanju, Spačvu, Gunju i Vinkovce. U Ravne-Brčkom ostali su muškarci sposobni i spremni za borbu. I nešto svijeta da sve to izdrže. U to vrijeme 108. brigada HVO-a (brčanska) postojala je samo na papiru. Tek poslije ovog pokolja počela se ozbiljnije ustrojavati, a bojišnica utvrđivati. Kad je za koji mjesec narasla, brigada je imala pet bojni. Dvije hrvatske i tri muslimanske. Zapovjednik je bio Farid Mujkanović, bivši časnik JNA, star trideset godina, koji je srednju školu završio u Njemačkoj, pa je taj jezik govori tečno i bez pogreške. Bio je iznimno hrabar i imao prirodni autoritet, jer je u najtežim bitkama izravno sudjelovao kao borac. Vojska mu je vjerovala. I Hrvati i Muslimani. Nije bio opterećen činjenicom da zapovijeda postrojbom HVO-a, za njega su bile važne samo dvije stvari: da ispred sebe ima zajedničkog neprijatelja i da brani isti uplašeni narod. Alaha je ostavio nebu, a politiku onima u Sarajevu.                                                               * General Praljak sjedio je u svom uredu na Krešimirovom trgu u Zagrebu. Bilo je rano poslijepodne. Lipanjsko sunce padalo je u sobu, miješajući se sa sitnim česticama prašine, koju inače čovjek ni ne primjećuje. Pomalo mu se spavalo. Bilo je to njegovo vrijeme. Spavao je brzo i duboko, a to znači malo ali temeljito. Nekoliko sati po noći i četrdesetak minuta po danu. I bio je kao nov. Pogledao je na sat, vidio da još ima dvadesetak minuta, podigao slušalicu i rekao tajnici - Dobro, neka uđe! Bio je to Nijemac po imenu Horst. Negdje iz Donje Bavarske. Mogao je imati između dvadeset i pet i trideset godina. Nosio je uniformu HVO-a, pomalo naklapao hrvatski, no s Praljkom je govorio njemački. Poznavali su se otprije. Zapravo, vidjeli su se prvi put prije nekoliko mjeseci. Horst je došao u Zagreb i silom htio u Hrvatsku vojsku. Ali nije bio ni pustolov, ni ugursuz, ni pas rata. Vjerovao je da se Hrvati bore za pravednu stvar i htio im je pomoći. Možda i pod dojmom njemačkog ujedinjenja, one euforije koja je devedesete zahvatila Nijemce, kad se činilo da nema ničega što može, ili smije, osujetiti pravo naroda da bude slobodan. Deutschland einig Vaterland! I pod dojmom bitke koju su Genscher i kancelar Kohl vodili za priznanje Hrvatske i napokon uspjeli godinu dana kasnije. Praljak nije znao kamo bi s tim momkom, pa ga je poslao u Slavoniju, a od tamo je otišao u 103. derventsku brigadu. Sad je bio tu, ojađen zbog stanja na bojišnici. - Sve je to loše, tamo je rasulo, nema koordinacije. Čista katastrofa. Disaster, Herr General! Ovaj mu je pokušao reći da u Đakovu ima generala Stipetića, neka se njemu obrati, no Horst nije htio ni čuti. Molio ga je da pođe s njim, da vlastitim očima vidi kako stvari stoje. Praljak se malo nećkao, ali je pred sobom imao ozbiljnog i časnog momka pa je na kraju rekao - Einverstanden! Krenuli su još istu večer, vozili se satima po podravskoj magistrali, prenoćili u nekom napuštenom hangaru i ujutro bili u Slavonskom Brodu. Oko osam sati otišao je u zapovjedništvo, a stražar ga na vratima pitao je li najavljen. - Ovo nije hotel, vole jedan! Znaš li čitati oznake na ramenima!? - izderao se svojim teškim glasom i jedva suspregnuo da ga ne odalami. U hodniku je primijetio mlade žene u savršeno skrojenim uniformama kako idu gore dolje, izlaze i ulaze u kancelarije kao da su u kakvoj avio-kompaniji. Bile su izazovne u tim pripijenim uniformama, ali mu se sve to skupa nije sviđalo. Iako se teško susprezao da privlačnoj ženi ne dobaci kakav kompliment, ovo tu ga je uznemirilo. Nije mu pristajalo uz ono što je slutio da se događa s druge strane mosta. I pukovnik Štefanek djelovao je jednako fino i uglađeno. Bio je gromada od čovjek kao i Praljak, samo crn i s brkovima, koje je lagano dodirivao za vrijeme razgovora. Pripovijedao je kako je sve pod kontrolom, da nema većih problema, a ostalo će se već riješiti. Ponudio ga pićem, pokazao mu karte i ljubazno se smješkao. Praljak se sve više mrštio, rekao - U redu, a sad idem prijeko! - i otišao. Ubrzo se osvjedočio da ovi tu nemaju pojma o tome da Derventa pada, da je 103. brigada u rasulu, da su ljudi po šumama. U međuvremenu je otišao u Zagreb, pokupio svoje momke -satniju 2. gardijske brigade, dečke iz Virovitice i Vukovara. Njih možda tristotinjak. I vratio se. Kao dragovoljac! Nakon desetak dana u dnevnik je zapisao: "Pri uvođenju satnije na položaje kod Bosanskog Broda vidio sam ljude u jarcima, iscrpljene i izluđene, bez ikakvih fortifikacijskih crta. Svakog dana i noći Srbi su negdje probili crtu, mi ju s mukom zakrpamo, tučemo se, skinemo pokoji tenk, ali ništa više. Pokušao sam od zapovjedništva u Slavonskom Brodu dobiti bager, ili rovokopač, vreće za pijesak, kako bih utvrdio crtu, ali nikada ništa nisam dobio. S takvom organizacijom nećemo se moći održati. Rasulo i trulež na sve strane. Neku noć, negdje oko dva sata, nabasao sam na pedesetak ljudi. Bili su to Zmajevi od Bosne, uglavnom Muslimani. Napustili su položaje pod punim naoružanjem. Pitao sam ih tko im je zapovijedio da se povuku, a oni mi odgovorili - General Praljak! Spopao me bijes, dreknuo sam - Ja sam general Praljak, marš natrag na položaje! - Svi su se razbježali, vratila su se samo petorica". Bio je početak srpnja. Sunce je pržilo. Srpski tenk je ispalio granatu, jedan je momak odmah poginuo, drugom je otrgnula nogu. Svena Lastu, glumca, šrapnel je ranio u leđa. I prije toga su momci ginuli, Praljak je bjesnio. Psovao i strijeljao očima, gestikulirao ručetinama. Ovaj posljednji događaj posebno ga je pogodio. Nigdje saniteta, nikakve organizacije, sve je morao sam, gotovo privatno organizirati. A onda se pojavio general Stipetić. U školi u Novom Selu. Baš kod njega. Sav bijes, sav jad, svu frustraciju koju je danima nosio i koja ga je proždirala, iskalio je sada na tom koščatom licu. - Pa je li ti znadeš u kakvom je stanju bojišnica, što se tu dešava? Ljudi mi ginu bez veze, zbog vas gore! Sve ste usrali, sve se raspalo, nikoga nema, četnici su nam raznijeli desnu stranu.... Stipetić je sve mirno slušao, a onda se približio stolu, udario šakom o nj i dreknuo - Tu ćemo onda 108.! - pogledavši Praljka s izrazom lica koje je odavalo neko prigušeno zadovoljstvo. Ovaj je na čas stao, gotovo se zahliknuo od bijesa, pa doslovno poludio. Počeo je bacati sve sa stola što mu je dopalo šaka, psovati da ni sam više ne zna koga. U djeliću sekunde poželi Stipetića ščepati za vrat, da mu pokaže gdje je ta njegova 108.! Da mu utuvi u tu oficirsku glavu da se ovako više ne može, da na karti možda ima sve brigade, ali da je ovdje druga priča. Nakon sedamnaest dana, koliko je sve skupa ratovao u Bosanskoj Posavini, Praljak se 8. srpnja vratio u Zagreb. A u dnevnik zapisao: "Sa svojim momcima uspio sam održati crte kakve sam i zatekao. Ali mi je postalo jasno da u postojećim okolnostima to na dulji rok nije moguće. Jedini spas za Posavinu bio bi da se tamo pošalju četiri do pet zapovjednika a la Gotovina, Crnjac, i slični i da se učini isto što je učinjeno u Hercegovini: brzo utvrdi crta i uspostavi efikasni ustroj". Preuzeto sa: http://www.hercegbosna.org/ostalo/kronika.htm Make Money Online : http://ow.ly/KNICZ

Make Money Online : http://ow.ly/KNICZ

Komentari
Dodaj Novi RSS
Komentiraj
Ime:
Email:
 
Naslov:
 
:angry::0:confused::cheer:B):evil::silly::dry::lol::kiss::D:pinch:
:(:shock::X:side::):P:unsure::woohoo::huh::whistle:;):s
:!::?::idea::arrow:
 
Molim unesite anti-spam kod sa slike.

!joomlacomment 4.0 Copyright (C) 2009 Compojoom.com . All rights reserved."

 
 
 
 

Tko je na Chatu
  • No users online
Iz Galerije
Turnir u Prudu 2009 019
Turnir u Prudu 2009 019
Anketa
Najnoviji komentari
www.Pik.ba

 

Zupni Ured Prud * Administrator * joomla * www.studiom.ba